*Sveučilište Cambridge upozorava da se svijet mora pripremiti za biološko oružje koje cilja etničke skupine na temelju genetike.
Znanstvenici upozoravaju da bi ljudi trebali biti zabrinuti hoće li ih uništiti patogen ubojica koji je posebno dizajniran da ubija ljude samo određene rase, na temelju njihovog genetskog materijala / Deoksi ribonukleinska kiselina (DNK).
Novo izvješće Centra za proučavanje egzistencijalnog rizika Sveučilišta Cambridge kaže da su svjetske vlade zakazale kada je u pitanju priprema protiv prijetnji poput futurističkog biološkog oružja koje pokreće umjetna inteligencija (AI) i genetske manipulacije. Takvo oružje moralo bi imati moć da cilja specifičan DNK i ubije određene rase ljudi, ostavljajući ostale dijelove stanovništva neozlijeđenim.
Zamislite da se raspršuje u obliku zavjere chemtrailsa od staniolskog šešira i da se zbrišu određeni dijelovi stanovništva. Autori upozoravaju: “Tehnologija postaje sve sofisticiranija po sve jeftinijim cijenama, demokratizirajući mogućnost bržeg i smrtonosnog nanošenja štete. U posebno lošem slučaju, biološko oružje moglo bi se izraditi za ciljanje određene etničke skupine na temelju njezinog genomskog profila”.
Biološko oružje je svaki zarazni agens, poput bakterija, virusa ili toksina, koji se namjerno koristi za nanošenje tjelesnih ozljeda ljudima, životinjama ili prirodi. Mogu se koristiti za izazivanje velikih žrtava, društvenih poremećaja, ekonomskih gubitaka i ekoloških problema kao sredstvo ratovanja ili terorizma. Biološkim oružjem teško je rukovati nakon puštanja jer su zarazni agensi koji se nekontrolirano šire izvan ciljanog područja.
Brzi znanstveni razvoj i moguće zlouporabe znanstvenih dostignuća za stvaranje biološkog oružja čine ovo područjem sve veće brige zajednice koja se bavi razoružanjem.
Jedina veća potvrđena upotreba biološkog oružja bio je japanski napad na Mandžuriju 1930-ih. Međutim, procjenjuje se da je broj država s programima biološkog ratovanja u rasponu od 16 do 20. Broj država s kapacitetom za proizvodnju biološkog oružja je preko 100. Zbog tajnosti s kojom se takvi programi provode i činjenice da je objekte za proizvodnju biološkog oružja lakše sakriti nego one za nuklearno i kemijsko oružje, teško je točno znati koliko država posjeduje biološko oružje ili otkriti programe biološkog oružja. Daljnji problem je dvojna namjenska priroda mnogih instalacija; teško je razlučiti obrambene od napadačke upotrebe.
Biološko oružje je znatno jeftinije od nuklearnog i kemijskog oružja i ima veliki omjer učinka i količine. Drugim riječima, relativno mala količina biološkog agensa može uzrokovati relativno velik broj smrtnih slučajeva – ekvivalentnih, prema nekim procjenama, onima koji su posljedica nuklearne uporabe. Ne zahtijevaju složene sustave isporuke, a njihova jednostavnost proizvodnje raste s napretkom znanosti.
S obzirom na njihovu relativnu pristupačnost, učinkovitost i fleksibilnost, biološko oružje sve se više smatra privlačnom opcijom od strane nedržavnih aktera, što bioterorizam čini jednom od glavnih prijetnji u vezi s ovom vrstom oružja. Korištenje bioloških agenasa za prisilno iskorjenjivanje proizvodnje droga usjeve promoviraju SAD, posebice u Kolumbiji.
SAD razvija zarazne agense koji ubijaju biljke droge. Ova kontroverzna strategija nosi velike opasnosti potkopavanja međunarodnih zabrana biološkog oružja, predstavljajući rizik za ljudsko zdravlje i opasnost za okoliš. Ženevski protokol iz 1925. zabranio je korištenje biološkog oružja kao i kemijskog oružja. Međutim, sadrži ozbiljna ograničenja: ne zabranjuje razvoj, proizvodnju i skladištenje biološkog oružja, a neke zemlje polažu pravo na osvetu ako su napadnute biološkim oružjem.
Konvencija o biološkom i toksičnom oružju (BTWC), koja je stupila na snagu 1975. godine, dopunila je Ženevski protokol. Bio je to prvi multilateralni sporazum o razoružanju koji je zabranio proizvodnju i uporabu cijele kategorije oružja. BTWC trenutno ima 165 država stranaka i 12 potpisnica. Cilj mu je zabraniti razvoj, proizvodnju, skladištenje, nabavu, zadržavanje, prijenos i korištenje biološkog oružja od bilo koga.
Međutim, za razliku od Konvencije o kemijskom oružju, ugovoru nedostaju postupci provjere i usklađenosti, a ne postoji ni provedbeno tijelo koje bi pratilo poštivanje. 1991. pokušao se uspostaviti sustav verifikacije, ali su pregovori propali uglavnom zbog povlačenja suradnje od strane SAD-a. Nekoliko događaja iz 1990-ih otkrilo je da BTWC ne sprječava države da provode programe biološkog oružja (primjer: Rusija i Irak, obje su potpisnice Konvencije provodile tajne programe biološkog oružja) što pokazuje da je trenutni režim neadekvatan.
Učinkovito suprotstavljanje prijetnji od biološkog oružja zahtijeva niz aktivnosti koje se međusobno jačaju, uključujući pojačani režim zabrane i pojačanu političku volju. To će s vremenom povećati transparentnost i izgraditi povjerenje da sve države stranke poštuju Konvenciju, kao i odvratiti potencijalne prekršitelje. Ali da bi se to postiglo potrebna je veća svijest u javnosti i pritisak na vlade da pooštre režim.
