Neizreciva istina o “globalnoj pandemiji” je da bi, ako bi se ukinuli bolnički odjeli COVID-a, smrtni slučajevi uzrokovani COVID-om vjerojatno pali na nulu. U Rusiji je ogroman broj smrtnih slučajeva COVID-a uzrokovan bolničkim infekcijama i flagrantnim medicinskim nesavjesnim postupanjem.
Za starije pacijente koji se ne mogu brinuti sami za sebe, užasni uvjeti u mnogim ruskim ‘crvenim zonama’ predstavljaju smrtnu kaznu (vidi: ‘Klaonica Rusija‘ i ‘Ružna istina o ruskim odjelima COVID-a‘).
Ispod je istinski potresan članak koje je objavilo rusko izdanje Notepad-a koji dokumentira priče o užasnom zlostavljanju u bolnici Kommunarka – domu glavnog moskovskog odjela za COVID. Ovo je ista bolnica koju je Putin obišao dok je (neslavno) obukao zaštitno odijelo.
“Jednostavno su ubijeni”: rođaci pacijenata oboljelih od covid-19 zatražili su od istražitelja pregled bolnice Kommunarka
U jednoj od najvećih covid bolnica u Moskvi, bolnici br. 40 u Kommunarki, ovog listopada događalo se nešto strašno. Rodbina pacijenata koji su tamo liječeni i umrli obratila se redakciji “Notepad” sa svojim iskazima. Priče rodbine su slične jedna drugoj, Moskovljani kažu da ima na desetke sličnih priča, ali mnogi se boje progovoriti. “Notepad” je razgovaralo s onima koji su odlučni da do kraja otkriju uzroke smrti svojih najmilijih i već su se obratili Istražnom odboru.
Vladimir Kolodezev ušao je u Kommunarku 30. rujna 2021. Čovjeku je dijagnosticirana vanbolnička upala pluća, ali je liječen kod kuće.
“Dan prije tata se onesvijestio, bojali smo se da je dobio moždani udar. Pozvali su hitnu pomoć. Liječnici su počeli govoriti da je bolje biti hospitaliziran”, kaže muškarčeva kći Marina.
Vojni pilot, pukovnik i zaslužni snajperist trebao je biti hospitaliziran u vojnoj kovid bolnici, ali su bolničari brzo počeli uvjeravati da je Kommunarka najbolja bolnica u Moskvi i da se u njoj liječe sve zvijezde i “VIP osobe”.
“Ušao je u hitnu na nogama. Uzete su mu sve potrebne pretrage. Temperatura je tada već pala, zasićenost je bila relativno visoka – 95%, osjećao se relativno dobro”, kaže Marina.
Tada se laganog srca oprostila od tate. No, nakon nekoliko sati, istog dana, Vladimir je prebačen na intenzivnu njegu. Rođaci još uvijek ne mogu razumjeti razloge za to, prema njihovim riječima, ništa im nije objašnjeno.
“Imao je telefon. Nazvao je i rekao da je tamo hladno, a stalno je bio prisiljen imati masku s kisikom, iako je mogao disati i bez nje. I bilo mu je jako teško disati s maskom”, kaže Marina.
Nekoliko dana kasnije, 3. listopada, Vladimir je, neočekivano za sve, uspavan drogom i prebačen na mehaničku ventilaciju.
7. listopada, na dan kada mu supruga izlazi iz iste bolnice br.40, ali s drugog odjela, Vladimir umire. Njegov moždani udar nikada nije potvrđen.
“Sedmog listopada mojem ocu je stalo srce. Medicinski karton koji je dostavila Bolnica br. 40 ne sadrži imena liječnika koji su zakazali preglede. Sepsa je navedena kao jedan od uzroka smrti. U mrtvačnici je tata bio neprepoznatljiv – plavi nos, nakošene usne, utisnuta donja usna, cijelo lice natečeno”, prisjeća se Marina.
U vrijeme kada je muškarac prebačen na respirator, u Kommunarku je ušla njegova druga kći Ekaterina.
“Kada je hitna došla do nje, rekli smo da su joj roditelji u Kommunarki i tražili da i oni budu tamo. I sama je ušla u čekaonicu, a temperatura i zasićenost kisikom također su općenito bili normalni. Kod kuće je temperatura porasla, ali i otac i sestra su primljeni u bolnicu s temperaturom 36,6”, objašnjava Marina.
Isprva su Ekaterina i njezina majka bile u istoj prostoriji. Djevojka je tvrdila da joj nitko nije prišao i da se ne slaže s takvim metodama liječenja, zamolila je da joj dopusti da napiše odbijanje i pusti je kući. Dana 4. listopada, nakon kategoričkog odbijanja liječenja, pod izgovorom da je na drugom odjelu pogodnija opskrba kisikom, Ekaterina je prebačena. I ubrzo su odvedeni na odjel intenzivne njege.
“Ona je bila kategorički protiv predloženog tretmana. No prebačena je na drugi odjel, razodjevena. Imala je telefon sa sobom, ali bez punjača. Iz odjela intenzivne njege, nazvala nas je, rekla da se guši u maski. Posljednja poruka od nje je da je jednostavno ubijaju. Nazvala nas je dok je bilo dovoljno. Zatim je stala. Predali smo joj punjač, ali, očito, nikad nije stigao do nje”, uzdiše Marina.
Ekaterina Kolodezeva
Dana 7. listopada, na dan kada joj je otac umro, Ekaterina je uspavana drogama i prebačena na mehaničku ventilaciju. Kasnije će joj biti dijagnosticirana i sepsa. Prema Marininim riječima, Katarinini su bubrezi počeli otkazivati, počeo je cerebralni edem, a ona je imala moždani udar. 21. listopada umrla je Ekaterina.
Vladimir je imao 75 godina. Catherine – 38. Rođaci vjeruju da bi se oboje mogli oporaviti da nisu pristali otići u bolnicu.
“Napisali smo apel upravi bolnice putem elektroničkog obrasca, željeli smo dobiti osobni termin kod glavnog liječnika Denisa Procenka. Ali nismo smjeli. Stigli smo u bolnicu, rekli da se moramo sastati s Procenkom o smrti rodbine. Odgovorili su nam: ‘Oh, umrli su vam rođaci. Pa, što nije u redu?’ Onda smo se obratili Istražnom odboru”, kaže Marina.
Marija Stepanova poslala je svog 85-godišnjeg oca Anatolija Nikolajeviča u Kommunarku. Hospitaliziran je 19.10.2021.
“Ušao je tamo u stanju predmoždanog udara. Tijelo mu se uopće nije micalo. Nije mogao sjesti, prevrnuti se, ali su mu se ruke kretale. Imao je koronavirus. Lezija pluća na CT-u bila je 5,25%, liječili smo ga kod kuće. Došao je liječnik i promatrao. Još jednom je došao i rekao da mu otac ima stanje predmoždanog udara i da bi bilo bolje da ga smjeste u bolnicu”, kaže Marija.
Anatolij Stepanov je odveden u Kommunarku. Kada je hospitaliziran, micale su mu se samo ruke, nije mogao samostalno sjediti, a nije se mogao ni prevrnuti.
“Sljedeći dan pronašli smo telefonski broj liječnika. Rekla mi je da moj otac ‘sjedi, jede, hoda’. Toliko smo bili sretni, jer kad je ušao tamo, nije se ni prevrnuo. I svaki dan su nam govorili isto”, prisjeća se Maria.
Rodbina je Anatoliju Nikolajeviču dala telefon kako bi ih mogao kontaktirati. Ipak, prva četiri dana, prema njihovim riječima, s njim uopće nije bilo veze: činilo se da je telefon izgubljen.
“Tada su nam rekli da je telefon ipak pronađen, ali da je već mogao razgovarati samo u prisutnosti liječnika. Tada nismo znali, a onda smo u razgovorima s drugom rodbinom saznali da je svima koji su tamo imali voljene rečeno da je sve u redu, a telefon se negdje izgubio, a onda su odjednom nazvali i izrazili sućut: kažu, umro ti je rođak… Svi do posljednjeg dana vjeruju da se njihovi najmiliji oporavljaju, a zapravo to uopće nije tako”, kaže Maria.
Nakon nekog vremena muškarac je prebačen na intenzivnu njegu.
“Bio je na intenzivnoj njezi 7 dana. Svih 7 dana govorili su nam da je sve u redu. Istodobno mu je ubrizgan eksperimentalni lijek Levilimab (prvobitno je razvijen za liječenje reumatoidnog artritisa, kasnije se koristio za liječenje infekcije koronavirusom). Nije dao nikakvu pismenu suglasnost za ovo liječenje”, kaže Marija.
Kako kaže djevojka, cijelo to vrijeme liječnici su im prigovarali da muškarac skida masku i ponaša se agresivno.
“Svuda je pisalo da se tuče, viče na doktore, psuje. Potom smo razgovarali s ostalim rođacima pacijenata, mnogi skidaju maske, jer se kisik ne dobija kako treba, a ljudi u maskama se jednostavno guše. Vjerojatno je svojim ponašanjem neprestano pokušavao privući pažnju na sebe. Jednom smo ga nazvali, a on nam je uspio reći: ‘Ovo je pakao, bolje je umrijeti kod kuće’”, prisjeća se Marina.
Dana 26. listopada umro je Anatolij Stepanov. Rođaci su uspjeli spasiti nekoliko njegovih posmrtnih fotografija. Na njima su tragovi modrica i ogrebotina.
“Ovako su mi objasnili: sputavali su ga prilikom testiranja”, kaže Marija.
Rođaci su prikupili mnoga pitanja za Procenka: zašto nisu bili obaviješteni o metodama liječenja, kako su dobili pristanak na te metode liječenja, zašto nisu obaviješteni da se stanje pacijenta pogoršalo. Maria se nada da će odgovore na ova pitanja saznati u nadležnim tijelima. Ona je već napisala izjave policiji, istražnom povjerenstvu, tužiteljstvu i Ministarstvu zdravstva te zatražila da bolnica dostavi video s nadzornih kamera kako bi se sa sigurnošću utvrdilo kako se postupa s njezinim ocem.
Uoči objave, Maria je uspjela dobiti video s nadzornih kamera s odjela intenzivne njege ‘crvene zone’ Kommunarke. Zatraženi su materijali za slučaj smrti njenog oca. Prema njezinim riječima, snimljeni su u prisutnosti i uz dopuštenje djelatnika Istražnog odjela za upravne okruge Troitsky i Novomoskovsky. Maria je bila ogorčena što su neki od reanimacijskog osoblja bez naočala, rukavica, s maskama spuštenim na bradu.
“Od svih videa, ipak sam pronašla svog oca – kako je odveden na odjel intenzivne njege i kako su liječnici rekli da će Anatolij Stepanov živjeti do jutra. Izvijestila sam da sam vidjela šefa istražnog odjela TiNao [Upravni okrug Troicki i Novomoskovski], koji odbija pokrenuti kazneni postupak. Ali nisam smjela ni ponovno snimati ovaj period. I vjerujem da zaposlenici TiNao-a skrivaju zločine medicinskog osoblja u bolnici br. 40”, sigurna je Marija.
“Mnogo nas je sa sličnim pričama. Ali netko se boji govoriti, netko se jednostavno boji, netko se jednostavno ne želi boriti, netko je očajan do te mjere da vjeruje da se ništa ne može dokazati. Mnogi se boje da su i sami, svojim rukama, poslali svoje rođake u smrt, strpali ih u bolnicu”, kaže Marija.
Također napominjemo da se Moskovljani, kao i prije, i dalje žale da im se nakon smrti ne daju stvari njihovih rođaka. Stanovnici glavnog grada traže od vodstva Kommunarke da vrate stvari umrlih od koronavirusa. Kako su rekli, za to je potrebno ići prema vlasti, pisati prijave, plaćati dužnosti, komunicirati s dužnosnicima, čekati šest mjeseci, a ponekad i ući u nasljedstvo. ‘Samo dobiti vreću sjećanja i proći kroz proces tugovanja koji svaka ožalošćena osoba zaslužuje.’
Podsjetimo, ranije su se stanovnici grada Stary Oskol u Belgorodskoj regiji žalili na sličnu situaciju. Obratili su se redakciji “Notepad”, želeći ukazati na probleme s medicinom u gradu. Tragične priče često su se događale pacijentima u lokalnoj bolnici prije, koronavirus je pogoršao situaciju. Rođaci podnose pritužbe agencijama za provođenje zakona, pokreću se kazneni postupci, ali postupak ne vodi ničemu. Rodbina oboljelih uvjerena je da se istraga namjerno odugovlači kako bi počinitelji izbjegli odgovornost. Nedavno su se odlučili udružiti i poslati kolektivne pritužbe kako bi konačno bili primijećeni.
Na primjer, Istražni odbor Belgorodske regije godinu dana nije uspio pronaći osumnjičene za smrt pacijenata u bolnici Stary Oskol covid. Prijavljeno je da bi ljudi mogli umrijeti od naleta kisika, ugušiti se, ali za to vrijeme istraga nije potvrdila, ali nije ni poricala ovu činjenicu. Kao i da nisu niti identificirali moguće krivce tragedije. Sergej Gladysh i Daria Novikova, čiji je otac preminuo te kobne noći u bolnici, već su se obratili svim mogućim tijelima, ali istraga se odugovlači, a njihove pritužbe jednostavno prosljeđuju tužiteljstvo i istražni odbor.
Izvor: bloknot.ru
Dodatak: Ostalo samo nekoliko zemalja koje koriste mehaničku ventilaciju za pacijente s COVID-om (među njima su Rusija i SAD), što je poznati čimbenik za fibrozu pluća. Čak je i Indija koristila terapiju kisikom kada su imali vrhunac Delta vala u svibnju prošle godine. Druge su zemlje podržale Indiju slanjem koncentratora kisika, a ne ventilatora!
Službeno se ne koristi, ali privatno masovno.
Srbija npr. ima Ivermetin za humanu upotrebu, Galenika.
To je jedino što mi nije jasno sa ovom cijelom pričom oko COVID-a. Jasno mi je da zemlje Zapada (USA, EU, Kanada, Australija) vrte svoj film, kopiraju jedni druge i moguće imaju neku agendu. Ali nije mi jasno kako Rusija nije nikad koristila Ivermectin kao npr. Indija, zemlje Južne Amerike, Meksiko itd.