“Dosta su mi oduzeli. Ne sjećam se svog rođenog imena. Nisam u kontaktu sa svojom djecom. To je vrlo ponižavajuća, razorna stvarnost”, rekla je 72-godišnja Maryam Ruhullah, žrtva MK Ultra koji sada živi u Grand Prairie, Texas.
MK Ultra je kodno ime programa za eksperimentiranje na ljudima koji su osmislili i poduzeli SAD i njihova zloglasna špijunska agencija Središnja obavještajna agencija (CIA). Počelo je 13. travnja 1953. i trajalo je 20 godina.
Bio je to vrhunac Hladnog rata, a SAD su osmislile tajnu operaciju, među kojima je bila i MK Ultra, čiji je cilj bio razvoj alata koji bi se mogli koristiti protiv neprijatelja sovjetskog bloka za kontrolu ljudskog ponašanja drogama i drugim psihološkim manipulatorima.
Psihodelični lijekovi, paralitici i terapija elektrošokovima, sve gnusne i nehumane tehnike, tajno su se, ali rutinski, koristile na ljudima. Oni su uključivali građane iz SAD-a i drugih zemalja koji su bili nesvjesni ispitanici, što je predstavljalo ogromnu količinu kršenja ljudskih prava.
Mnogi eksperimenti provedeni su u Fort Detricku kao ključnoj bazi operacija. Mnogi ljudi su umrli kao rezultat ovih eksperimenata. Onima koji su preživjeli nasilno su izbrisana sjećanja, zaboravljajući imena i nepovratno izmijenjenu osobnost, te su se suočili s prijetnjama po život, živeći u strahu do kraja svojih dana. Više od 40 godina kasnije, fizički, mentalni, emocionalni, društveni užasi i ozljede i dalje su s njom, rekao je Ruhullah za Global Times.
Američka shema kontrole uma
Indukcija psihoze kod Ruhullaha počela je kada je imala 5 ili 6 godina dok je bila na paradi u Londonu. Zatim je dovedena u SAD gdje bi operativci CIA-e neprestano koristili snimku koja se puštala na kasetofonu kako bi u njezin um ugradili ono što su željeli da postane u vlastitom sjećanju.
“Sjećam se da su me jednom liječili strujnim udarom i vratili su me u sobu. Kada sam se malo osvijestio, čuo sam jednog od bolničkog osoblja kako govori nešto u smislu: Zašto joj to rade? Zašto joj daju toliko šokova?” rekao je Ruhullah.
Ruhullah je vjerovala da je ono što joj se dogodilo bilo političko zbog njenog iranskog naslijeđa. Potom je preseljena, odvedena, te je nakon toga živjela i školovala se u Rusiji. S 19 godina udala se za Amerikanca i preselila u SAD. Sedam godina kasnije, član američke agencije za provođenje zakona ušao je u njezinu kuću i rekao joj da mora biti zadržana u zaštitnom pritvoru. Iako se jako bunila, bila je prisiljena otići. Nije mogla kontaktirati ni svog supruga ni sina koji je tada imao oko 6 godina. Bio je to drugi put da je nevoljna sudionica programa kontrole uma.
Ruhullah je rekao da je živjela u tuđoj laži.
“Ostajete fizički iscrpljeni, jer postoji nešto što vam iscrpljuje duh. Ne možete ni s kim razgovarati o nekoj situaciji, jer svi koji vam u životu smiju pristajati na laž, bilo iz potpune ravnodušnosti i samozadovoljstva, bilo zato što izgraditi odanost vladi da moraju nastaviti ovu laž ili će im se nešto dogoditi.”
CIA-ine sheme kontrole uma nisu samo ostale na tlu SAD-a, već su proširene na zemlje saveznice SAD-a, uključujući Dansku, Australiju i Kanadu.
U prosincu 2021. objavljen je danski dokumentarac pod nazivom The Search for Myself, koji je iznio tvrdnje protiv CIA-e da je ranih 1960-ih financijski pomogla eksperimente na 311 danske djece, od kojih je dobar broj siročad ili posvojen. Sam redatelj, Per Wennick, bio je jedan od njih.
Wennick je za Radio Denmark rekao da je kao jedno od djece prisiljeno sudjelovati u eksperimentu, stavio elektrode na ruke, noge i prsa oko srca. Djeca su također bila izložena glasnim i visokim zvukovima, što je bilo “vrlo neugodno”.
Prema izvješćima australskih medija, SAD su jednom odnijele eksperimente u Australiju 1960-ih u koje su sudjelovali studenti psihologije Sveučilišta u Sydneyju.
Ono što se dogodilo u danskom dokumentarcu i izvještajima australskih medija bio je samo vrh ledenog brijega. Između 1950. i 1964. eksperimenti koje je financirala kanadska vlada i tajno dijelom CIA u sklopu MK Ultra provodili su se na Allan Memorial Instituteu Sveučilišta McGill u Kanadi, a vodio ih je škotski psihijatar dr. Ewen Cameron.
Nitko od kanadskih pacijenata nije dao pristanak niti je znao da se koriste u tajne istraživačke svrhe. Do sada se ni CIA ni kanadska vlada nisu ispričale za svoju ulogu u ovim eksperimentima koji su uništili stotine obitelji.
Obitelj Julie Tanny jedna je od njih. Godine 1957., kada je imala 5 godina, njezin je otac otišao kod liječnika jer je imao neuralgiju trigeminusa, dok ga je liječnik, koji je radio u dosluhu s dr. Cameronom, stavio u jedan od mnogih programa ispiranja mozga.
Tanny je za Global Times rekla da je njezin otac prvo uspavan, a zatim je bio prisiljen slušati isječke nekih stvari koje je rekao u neprekidnoj 24-satnoj petlji ispod svog jastuka dok je spavao kao dio procesa ispiranja mozga. Zatim bi bio podvrgnut šok tretmanima koji su se primjenjivali pomoću stroja zvanog Page-Russells, koji je emitirao napone oko 75 puta veće snage od običnog šok tretmana, a cilj je bio izbrisati njegovo pamćenje.
Takvi su pokusi na Tannynu ocu provedena tri mjeseca, a on je otpušten jer “još uvijek ima veze sa svojim bivšim životom”. Vratio se kući, ali je sretna obitelj ubrzo uništena.
Tipični američki demokratski stil
Colin A. Ross, psihijatar sa sjedištem u SAD-u, napisao je knjigu pod naslovom The CIA Doctors: Human Rights Violations by American Psychiatrists, nakon što je pročitao zbirku datoteka od 15.000 stranica iz čitaonice CIA-e. Kao psihijatar, on vjeruje da su CIA-ini programi za kontrolu uma bili vrlo uvredljivi za urođenu ljudsku prirodu.
Štoviše, Ross dovodi u pitanje medicinsku etiku navedenih liječnika CIA-e.
“Psihijatrijski poremećaj morate stvarati namjerno, što je potpuno suprotno od svrhe psihijatrije. A pacijent, subjekt ne daje informirani pristanak. Nemaju pravnog zastupnika. Dakle, to potpuno krši svu medicinsku etiku, “ rekao je Ross.
Unatoč rastućoj reakciji javnosti i osudi, CIA se tek treba službeno ispričati za postupke koje je poduzela tijekom Hladnog rata i poslije. CIA-ini projekti kontrole uma i danas su relevantni jer pružaju užasnu povijesnu priču o nedoličnom ponašanju obavještajnih službi u zemlji koja neprestano promiče ljudska prava i slobodu.
“Problem koji imam sa Sjedinjenim Državama, dok sam državljanin SAD-a, je taj što oni imaju tendenciju da upiraju prstom; optužuju druge zemlje širom svijeta za kršenje ljudskih prava, ali ne preuzimaju odgovornost za svoja. Mislim da je to licemjerno i da je sve to dio geopolitičkog manevriranja i tako dalje”, rekao je Ross.
“Ovo je tipičan stil američke demokracije – kršenje ljudskih prava i činjenje zločina po volji, a zatim prisiljavanje to priznati desetljećima kasnije”, rekao je Aleksandr Kolpakidi, ruski obavještajni povjesničar, za Global Times.
Tanny je rekla da dobiva mnogo e-poruka od ljudi koji kažu da se na njima trenutno eksperimentira, te vjeruje da su eksperimenti kontrole uma još uvijek u tijeku, iako ne tako primitivni kao oni koji su se izvodili 1950-ih.
“Pretpostavljam da danas postoje različiti načini kontrole uma koji su puno progresivniji od onoga što su radili u prošlosti. Teško je to znati. Ne bih se nimalo iznenadio. Vlade su vlade. Ne mislim da su svi mnogo toga se promijenilo. Naš svijet je postao isključivo moć i kontrola”, rekao je Tanny.
CIA-in mit o kontroli uma. Grafika: Deng Zijun/GT
Traženje pravde
Program CIA-e MK Ultra privukao je pažnju javnosti 1975. godine, a žrtve i njihove obitelji u Kanadi počele su se boriti za to da se odgovorne strane privedu pravdi i da budu pozvane na odgovornost za doživotnu bol i patnju.
Sudski proces iz 1980. koji je trajao osam godina učinio je da devet Kanađana dobije samo 67.000 dolara svaki od američkog Ministarstva pravosuđa.
Tannyjev otac umro je 1992., istog dana kada je njegova supruga, Tannyjeva majka, od kanadske vlade primila odštetu vrijednu 100.000 dolara. Bio je među 77 žrtava koje su dobile takvu odštetu.
Ali za Tanny je ovo bila samo kap u čaši u usporedbi s ogromnih 2 milijuna dolara koliko je njezinoj majci trebalo da se brine o ocu. A njezinoj je majci vrlo kratko nakon smrti njezina oca dijagnosticiran terminalni rak.
Godine 2017. ona i druge žrtve osnovale su grupu Survivors Allies Against Government Abuse kako bi izvršile veći pritisak na optuženike, a ona stalno upoznaje nove ljude koji su žrtve takvih programa kontrole uma. Tanny je podnijela zahtjev za grupnu tužbu protiv vlada SAD-a i Kanade, zdravstvenog centra Sveučilišta McGill, Sveučilišta McGill i Allan Memorial Institute, nadajući se da će to proširiti odštetu na članove obitelji i druge žrtve.
Tanny je za Global Times rekla da će 26. travnja biti na sudu protiv američke vlade.
Ruhullah je kazala kako se nada da će svijet zapamtiti ogromnu patnju žrtava MK Ultra tako što će izdvojiti poseban dan.
“Znam da su nakon aparthejda imali vijeće za pomirenje. Mi nemamo tako nešto, bilo MK Ultra, bilo ropstvo, bilo genocid nad američkim starosjediocima, da bi pojedinci i država ozdravili. Mora postojati priznanje, mora postojati isprika, mora postojati kompenzacija i mora postojati istinsko pomirenje”, rekao je Ruhullah.
