Prije dvadesetak godina u vojarni kraj naše kuće bila je vojska koju smo zvali JNA.
U tu vojarnu su jednoga dana došli rezervisti. Čupavi i pijani probisvjeti.
Prvo su poubijali sve patke u krugu vojarne, a zatim i u obližnjem kanalu. Onda su počeli nama klincima pucati iznad glava kad bismo se navečer vraćali iz škole. Imao sam 13 godina tada.
Nekad su to bili pucnjevi, a nekad dok smo prolazili kraj kapije samo dovikivanje: “Zaklat ćemo vas!”.
Pričali smo to roditeljima. U njihovim očima vidio se strah. I nemoć.
Organizirale su se noćne seoske straže. Da nam ne bi upali u kuće dok spavamo. Sjećam se starog dok je s lovačkom izlazio po noći.
“Idem malo prohodat’, neka te tu.”
Dani su prolazili. Rat u Hrvatskoj se zahuktavao. Selo Ravno sravnjeno je. Po noći bi se na jugoistocnom obzorju vidjeli bljeskovi.
“Šta je ono tata? To nisu munje?”
Šutnja kao odgovor.
Nastavljaju se dani u strahu i slutnji. Miris baruta u zraku. Zvuk repetiranja puške kad izlaziš iz kuće.
Jednoga dana stari nas je ukrcao u Yugo 55 i odvezao kod babe u Sarajevo. “Dok se situacija ne smiri pa ću doć po vas.”
Komšije kada bi dolazili da nas pozdrave čudili bi se kada bismo rekli da smo tu jer se bojimo rata.
“Kakvog ba rata? Neće ti to kod nas.”
“Pa jarane, vojska vam kraj kuće a vi došli vamo? Kuš sigurnijeg mjesta od toga?”
“Nema ti ba rata vamo, šta ti je?”
Sve sa smijehom i zajebancijom. Bili smo svojevrsna atrakcija. Izbjeglice iz Hercegovine koje se, zamisli, boje tamo nekog rata.
I džaba ti njima pričaš da ti bradonje iz vojarne pucaju iznad glave.
Džaba ti njima pričaš da po noći sijeva i tutnji iz pravca Dubrovnika.
Samo nekoliko mjeseci nakon što smo se vratili kući, Sarajevo je bilo pod opsadom. Od strane iste te vojske koja nas je sve trebala čuvati. Potrajalo je to dobre tri godine.
Ti isti koji su govorili da nema šanse da bude rata, biljarski štap zamijenili su puškom.
Kasnije, u retrospektivi, podijelio sam ljude u skupine:
- Tada, kao i danas, neki nisu ništa znali niti primjećivali.
“Ma, ne bavim ti se ja s tim. ‘Ko će glavu razbijat…”
- Tada kao, i danas, neki su nešto primjećivali ali su odbijali vjerovati. Jer autoritet im nije rekao da u Čapljini rezervisti JNA pucaju djeci iznad glave dok se vraćaju iz škole, 150 km južnije. Niti im je rekao da je jedno selo sravnjeno sa zemljom. U njihovim glavama JNA je bila nešto pozitivno. Vidjeli su a pravili su se da ne vide. Nisu željeli vidjeti. Stvarnost se odbijala od njih kao od ping-pong od zida.
“Ma, daaaj ba! Ti’š meni pričat! Pa javili bi na televiziji da je to bilo.”
- Tada, kao i danas, neki su znali šta se sprema ali nisu poduzimali ništa, nadajući se da će netko umjesto njih riješiti stvari. Ili da će se stvari riješiti same od sebe. Ili da će ih stvari mimoići.
“Ma, znam. Ali štaš ti tu? Ne moreš ništa.”
- Tada, kao i danas, bila je ona manjina koja je znala točno šta se događa i koja je odlučila nešto poduzeti.
“Ljudi, ovo ne more na dobro izać. Vidite sta se događa? Moramo se pripremit. Ajmo!”
I danas, kao i tada, ova prva i ova četvrta skupina koje su manjinske, nastavit će čvrsto smjerom kojim su i krenuli.
Pitanje je kada će se pokrenuti druga i treća skupina, jer oni su većina, oni u konačnici odlučuju koliku cijenu ćemo svi zajedno morati platiti dok budemo čekali njih da se pokrenu. Što duže čekamo veća je cijena koju već sada plaćamo i koju ćemo tek platiti.
Slobodan Herceg
