Svako vrlo bolesno dijete, a vjerojatno i svaka odrasla osoba u nekom trenutku, postavlja ono egzistencijalno pitanje: zašto patim?
Nijedan odgovor nije zadovoljavajući. Biti bolestan znači osjećati se ranjivo, slabo, bez kontrole, ne u igri. Život teče izvan tvoje sobe. Možete čuti smijeh, automobile koji idu tu i tamo, ljude vani. Ali ti si zaglavio, drhtiš pod dekama, poremećen apetit i boriš se da se prisjetiš kako je bilo osjećati se zdravo.
Uz groznicu, sve je to gore jer je sposobnost nečijeg mozga da obrađuje informacije s punom racionalnošću zastarjela. Visoka temperatura može izazvati oblik kratkog ludila, čak i halucinacije. Zamišljate stvari koje nisu istinite. Znate to, ali se toga ne možete otresti. Groznica prođe i nađete se u lokvi znoja, a nadate se da vas je buba negdje u ovom neredu ostavila.
Za djecu je to zastrašujuće iskustvo. I za odrasle, kad potraje dovoljno dugo.
Iz dubine patnje ljudi prirodno traže izvor nade. Kada je oporavak? I što mogu očekivati kada se to dogodi? Gdje je smisao i svrha te kušnje?
Za konvencionalni respiratorni virus, i za mnoge druge patogene, generacije su znale da postoji srebrna podloga za patnju. Vaš imunološki sustav prošao je vježbu treninga. Kodira nove informacije. To su informacije koje vaše tijelo može upotrijebiti da bude zdravije u budućnosti. Sada je spreman za borbu protiv sličnog patogena u budućnosti.
Iz dubine patnje, ova spoznaja pruža onaj prijeko potreban izvor nade. S druge strane možete se radovati boljem, zdravijem životu. Sada ćete se suočiti sa svijetom sa štitom. Taj opasni ples s patogenima osvojen je barem za ovaj virus. U budućnosti možete uživati u jačem i zdravom sebi.
Ljudi su to shvaćali generacijama. Osobito u 20. stoljeću, kada je znanje o prirodnom imunitetu postalo sofisticiranije, zajedno s dokumentacijom o imunitetu stada, to je postalo kulturno ukorijenjeno.
Govoreći iz osobnog iskustva, moji vlastiti roditelji su mi to stalno objašnjavali dok sam bio mlad. Kad sam bio bolestan, to je postalo moj osnovni izvor nade. To je za mene bilo presudno, jer sam bila neobično bolešljivo dijete. Znati da mogu postati jači i živjeti normalnije bio je blagoslov.
Ništa nije učinilo poantu providnijom od moje borbe s vodenim kozicama. Buditi se sa crvenim mrljama koje svrbe po cijelom me bacilo u paniku u dobi od 6 ili 7 godina. Ali kad sam vidjela osmijehe na licima svojih roditelja, opustila sam se. Objasnili su mi da je to normalna bolest koju sam kao mlad apsolutno morao dobiti. Tada bih mogao dobiti doživotni imunitet.
Daleko je manje opasno dobiti ga u mladosti, objasnili su. Nemojte češati rane. Samo izdrži i brzo će biti gotovo. Izvršio sam svoju dužnost prema sebi.
To je za mene bilo upečatljivo obrazovanje. Bio je to moj uvod u stvarnost prirodnog imuniteta. Naučio sam ne samo o ovoj bolesti, već o svim vrstama virusa. Saznao sam da moja patnja ima plus stranu, srebrnu podlogu. To je stvorilo uvjete koji su doveli do boljeg života.
Kulturološki se to smatralo modernim načinom razmišljanja, mentalnom svjesnošću koja je generacijama omogućavala da ne odustanu od nade, već da s povjerenjem gledaju u budućnost.
Od početka aktualne patogene krize ovaj komadić nedostaje. Covid je tretiran kao patogen kojeg treba izbjegavati pod svaku cijenu – osobnu i društvenu. Niti jedna cijena nije bila previsoka za izbjegavanje kupnje. Najgora moguća sudbina bila bi suočavanje s virusom. Ne smijemo živjeti normalno, rekli su nam. Moramo reorganizirati sve oko slogana: usporiti širenje, izravnati krivulju, socijalno distancirati, maskirati se, svakoga i svega smatrati nositeljem.
Nakon dvije godine to je još uvijek slučaj u mnogim dijelovima zemlje. Organi javnog zdravstva nisu priznali, moraju manje objasniti prirodni imunitet. Umjesto toga, naš izvor nade bilo je cjepivo za koje su vlasti rekli da će vas pretvoriti u slijepu ulicu za virus. Mnogima se to činilo kao nada. Onda se pokazalo da nije istina. Nade su se raspršile i vratili smo se tamo gdje smo bili prije.
Covidova pokrivenost zemlje sada je toliko široka da svi znaju jednog ili više ljudi koji su ga imali. Dijele priče. Neki su kratki mečevi. Drugi traju tjedan dana ili dulje. Gotovo ga svi otresu. Neki ljudi umiru od toga, osobito stariji i nemoćni. A ovo univerzalno taktilno iskustvo također je izazvalo ne toliko novi krug panike – to je sigurno – nego iscrpljenost i veliko pitanje: kada će sve ovo završiti?
Završava, kako su rekli autori Velike Barringtonove deklaracije, dolaskom imuniteta stanovništva. U tom smislu, to je kao i svaka pandemija koja se dogodila prije. Provukli su se kroz populaciju i oni koji se oporave imaju trajni imunitet na patogen, a vjerojatno i na druge u istoj obitelji. To se događa sa ili bez cjepiva. Upravo ta nadogradnja imunološkog sustava pruža izlaz.
Pa ipak, čak ni sada, milijuni ljudi nisu svjesni isplativosti suočavanja s virusom. Uskraćena im je nada da će to ikada završiti. Oni jednostavno ne znaju. Vlasti im to nisu rekli. Da, možete saznati ako ste znatiželjni i pročitati kompetentno mišljenje o ovoj temi. Možda je vaš liječnik dijelio to mišljenje.
Ali kada imate vodeće glasove u javnom zdravstvu za koje se čini da se trude pretvarati se da prirodni imunitet ne postoji, ugušit ćete to znanje u općoj populaciji. Imunitetne putovnice to ne priznaju. Ljudi koji su otpušteni unatoč tome što su pokazali čvrst imunitet to predobro znaju.
Od svih skandala i zgražanja u posljednje dvije godine – nevjerojatnih propusta javnih dužnosnika i šutnje tolikog broja ljudi koji su trebali znati bolje – čudna je šutnja o stečenom imunitetu među najgorima. To ima medicinske troškove, ali i ogromne kulturološke i psihološke.
Ovo nije samo tajna stvar znanosti. To je glavno sredstvo pomoću kojeg stanovništvo može vidjeti drugu stranu pandemije. Uz sav strah, patnju i smrt, još uvijek postoji nada s druge strane, a to možemo znati zbog naše svijesti o tome kako funkcionira imunološki sustav.
Oduzmite to i oduzimate mogućnost ljudskom umu da zamisli svijetlu budućnost. Promičete očaj. Stvarate trajno stanje straha. Otimate ljudima optimizam. Stvarate ovisnost i promičete tugu.
Nitko ne može živjeti ovako. I ne moramo. Ako sa sigurnošću znamo da sva ta patnja nije bila uzalud, svemir i njegovo funkcioniranje izgledaju malo manje kaotični i čini se da imaju veći stupanj smisla. Ne možemo živjeti u svijetu bez patogena, ali se možemo suočiti s ovim svijetom s inteligencijom, hrabrošću i uvjerenjem da možemo prijeći na drugu stranu i živjeti još bolje nego prije. Ne trebamo se odreći slobode.
Ljudi koji su nam uskratili to znanje, to povjerenje, upustili su se u okrutnu igru s ljudskom psihologijom. Ono što je još gore je to što su znali bolje. Fauci, Walensky, Birx i svi ostali imaju obuku i znanje. Nisu nesvjesni. Možda je Gatesovo neznanje razumljivo, ali ostali ljudi imaju stvarno medicinsko obrazovanje. Oni su uvijek znali istinu.
Zašto su nam to učinili? Za prodaju cjepiva? Da izazove usklađenost? Sve nas svesti na strašne subjekte koje je lakše kontrolirati? Nisam siguran da znamo odgovore. Moguće je da su ovi tehnokrati prirodni imunitet doživjeli kao previše primitivan, previše rudimentaran, nedovoljno tehnokratski, da bi ga dopustili kao dio razgovora.
Bez obzira na to, to je skandal i tragedija s enormnom ljudskom cijenom. Proći će generacije prije nego što budemo vidjeli potpuni oporavak.
Taj oporavak može započeti barem svjesnošću. Možete pregledati sve studije i sami se uvjeriti kako to ide. Sada imamo 141 studiju koja pokazuje snažan imunitet nakon oporavka, mnogo bolji oblik imuniteta nego što se može potaknuti ovim cjepivima. Trebali bismo biti sretni zbog studija, ali oni nisu trebali biti potrebni. Trebali smo znati na temelju prevladavajuće znanosti za ove vrste patogena.
Trenutno se suočavamo s tragičnom močvarom. Slučajevi su na vrhuncu svih vremena. Sve je veća spoznaja da ništa nije uspjelo. Gubitak povjerenja je opipljiv. Više ljudi sada zna da će svi dobiti ovu stvar. Nema više skrivanja, nema više uspjeha u ‘biti oprezan’, nema druge opcije nego izaći van i riskirati s ovom stvari. Ali što jača samopouzdanje da je to vrijedno toga? Spoznaja da ćete zbog toga biti jači.
Oduzmite spoznaju o prirodnom imunitetu, a time i spoznaju da s druge strane bolesti može biti bolji život, a ljudima ostavljate egzistencijalnu prazninu i trajni osjećaj očaja. Nitko ne može tako živjeti. Nitko ne bi trebao.
Autor:
Jeffrey A. Tucker
Jeffrey A. Tucker osnivač je i predsjednik Brownstone instituta i autor mnogih tisuća članaka u znanstvenom i popularnom tisku i deset knjiga na 5 jezika, od kojih je nedavno Liberty ili Lockdown. Također je urednik časopisa The Best of Mises. Opširno govori o temama ekonomije, tehnologije, socijalne filozofije i kulture.
