1. Rat!
“Rat, rat, rat! Nuklearni rat je neizbježan! Putin je manijak koji namjerava zbrisati zapadno čovječanstvo s lica Zemlje.”
To je sve što ovih dana čujemo na vijestima, zar ne? Usuđujemo se uključiti TV i slušati voditelje kako propovijedaju: “Sve je loše. Sve je u neredu, a mi smo na rubu izumiranja.”
Dakle, svrha članka nije utvrditi istinitost tih tvrdnji, nego utvrditi kako bismo trebali živjeti ako su te tvrdnje istinite (možda jesu, a možda i nisu, tko zna?).
2. Smrt
Realnost je da rat zapravo ne mijenja mnogo u pogledu ljudskog stanja; samo razotkriva našu sadašnju. Svi će jednoga dana umrijeti, i iako to volimo zanemariti i zaboraviti, to ne znači da možemo pobjeći od svoje sudbine jer “čovjeku je određeno jednom umrijeti, a nakon ovoga sud” (Hebrejima 9:26 ).
Stoga, pod prijetnjom rata, trebamo li živjeti drugačije nego sada? Ne živimo li u svijetu koji ga neprestano muče opasnosti smrti? Razmislite o tome – izađete van i odmah vas napadnu milijuni i milijuni bakterija, koje sve jurišaju na vaše tijelo u pokušaju da ih osvoje i ubiju.
Ili, ako vozite automobil na krstarenje, zumirate pri 120 km/h, tik uz ostala vozila, na nebrojenim kilometrima cementa i asfalta. Ne zvuči li i to smrtonosno?
Trebamo li, dakle, živjeti drugačije nego sada jer bjesni rat u Ukrajini? Nikako! Trebamo li pričekati da rat završi da ponovno počnemo živjeti? Opet, nikako! Bilo bi najneugodnije živjeti kao kukavice; ništa o tome nije poželjno.
3. Sada
Stoga je naš posao umanjiti svoja strahovita osjećanja. Činjenica je da se rijetko držimo sadašnjosti jer ono “trenutno” obično boli. Zagledamo se u Ukrajinu i Rusiju i razumijemo što je Isus mislio kada je rekao da će trenuci prije njegova povratka biti kategorizirani prema “ratovima i glasinama o ratovima” (Matej 24:6).
U tome čeznemo za prošlošću i tugujemo za njezinim bijegom; “Tada je bilo tako mirno!” kažemo (stvarno nije, ali činimo da se tako čini). Također pokušavamo predvidjeti budućnost i dalje žaliti zbog mogućnosti naše patnje.
Ali na taj način pokušavamo razumjeti ono što nije naše da znamo. Lutamo u vremenima, događajima, politici i bitkama u koje ne možemo ulaziti. Iz trenutka u trenutak, gotovo isključivo razmišljamo o prošlosti ili budućnosti – nikad o sadašnjosti – i time zanemarujemo jedino vrijeme koje je naše.
Brinući se o događajima u budućnosti koji se možda nikada neće dogoditi, pitamo se kako bi naši životi mogli izgledati za 5, 10 ili 20 godina od sada. Pretpostavljam da se nadamo da će biti bolji nego što jesu, ili nam vijesti proriču da će biti. Ali, opet, budući da se zarobljavamo u vremenima koja nisu naša, “mi nikada zapravo ne živimo, već se nadamo da ćemo živjeti i budući da uvijek planiramo kako biti sretni, neizbježno je da to nikada ne bismo smjeli biti.”
